Zoran Debelić je debitirao na književnoj sceni "Zapisima s planine", autobiografskim crticama inspiriranim ljepotama Velebita i autentičnim planinarskim doživljajima. U "Obalama" se vraća na svoj rodni otok Rab i u ritmu zaveslaja, koji postaje ritam njegovoga bila, priča nam životnu priču barkarijola Frane i njegove obitelji.
"Obale" je Zoran posvetio svojim voljenim roditeljima "s puno neizrečene ljubavi". Dubljim poniranjem u svijet djela uočavamo njegovu želju za izražavanjem barem dijela svih onih neizrečenih misli i osjeća, koji su se u tradicionalnom okružju očitovali više kroz konkretne radnje i geste, a manje preko riječi. Na važnost riječi i nasušnu potrebu za verbalnom komunikacijom u obitelji autor upozorava preko predstavnika mlađe generacije, a to je Franin sin Marko, koji u jednom od svojih pisama piše ocu: „Znan da ste me volili, ćaća. Rado bi da ste mi to rekli. Tribala mi je Vaša beseda. Triba mi i sada...“
Odnos između oca i sina jest središnja autorova preokupacija, ali ne i jedina; svijet djela izgrađen na više razina, a svaki od njih karakterizirana je specifičnim međuljudskim odnosima. To je prvenstveno Franina ljubav prema Luci, koja se razvija od mladenačke zaljubljenosti u prekrasnu mladu pastiricu, do žudnje, nježnosti i ispunjenja, u njihovom bračnom životu. Snažna, gotovo idilična ljubav, ne prekida se Lucinom preranom smrću i tužnim oproštajem na Božićno jutro kada ona odlazi na drugu obalu, jer će trajno ostati prisutna u Franinom životu, kao dobri anđeo. I nakon niza godina, kada Frane osjeti simpatije prema drugoj ženi (Herti), on će o tome u dubini svoje duše razgovarati s Lucom: tražiti dopuštenje, moliti je za oproštaj… Priča o Franinoj i Lucinoj ljubavi ispričana je kroz sjećanja koja naviru dok se njegova duša lomi između vjernosti prema svom anđelu i privlačnosti Herte. Plovidba kroz vrijeme ostvarena je nizanjem slika "u ritmu zaveslaja", od obale do obale. A to putovanje od obale do obale u pravilu doživljavamo kao simbol životnoga puta, od rođenja do smrti, uz podsjećanje na nepovratno protjecanje vremena. Obale također aludiraju na distinkcije spoznato – nespoznato, fizičko – duhovno, racionalno – emocionalno. U ovom djelu, kao što se razabire već u Predgovoru, obale nas podsjećaju na neispunjene želje i neostvarene ciljeve. Osim toga, one su u ovom djelu nositelj niza značenja koja postupno otkrivamo. Dvije su obale pastirica Luce i ljupka Herta: "Dvije obale, a on na pučini moli, vapi, jeca, lomi se, ispovijeda, povezujući svjetlost dvaju svjetionika u plam neizrecive ljubavi". Druge dvije razdvojene obale su otac – sin, one se na kraju ipak sjedinjuju u dirljivom susretu.

U naizgled jednostavnoj fabuli, protkanoj istinskim fizičkim i emocionalnim doživljajima, te psihološki snažno proživljenim trenucima, ulogu spone imaju mirisi, zvukovi, boje i predmeti karakteristični za kraj u kojem se radnja odvija. To su mirisi rajčice, bosiljka, kadulje i drugog mediteranskog bilja, zatim miris sapuna, opranog rublja, miris pržene kave i neizostavni miris hrane. "Frane je upijao sve te opojne mirise i tajanstvene zvukove", a oni su dopirali ne samo do njegovih osjetila, već do same duše, podsjećajući ga na drage osobe i vraćajući ga u prošlost. Zvukovi su također tipični (od kukurijekanja "susedova peteha" i zvonjave zvona sa zvonika, do zvonkih glasići razigrane djece, žamora i radosnog smijeha gostiju koji uživaju opušteni na sjenovitim terasama) i imaju isti učinak kao mirisi: „Zvukovi koju su dopirali sa svih strana budili su glazbalo u mojoj duši. Glazba je potekla." Među predmetima, u Franinom životu imaju osobito značenje njegova mornarska majca, koraljna kolajna koju je sam izradio za svoju zaručnicu i drvena kutija, dar sina Ante sa prvog putovanja po dalekim morima i oceanima, u kojoj Frane čuva "smotuljak nepročitanih pisama i kartolina koja su stizala bez obzira što on na njih nije otpisivao". U materijalnom svijetu stvari, središnje mjesto ima Franina barka, koja je više od prijevoznog sredstva i izvora prihoda: Luce je njegovo utočište, njegova sigurna luka. Uz to, ona je snažno personificirana, poput žene koja "... strpljivo čeka svoga kapetana da zajedno zaplove. Velika je to ljubav. Čovjek i barka. Pažljiv je on prema svojoj Luci, a ona mu uzvraća svoju ljubav."

U tom skladu ambijenta i međuljudskih odnosa, blaženstvu mira i obiteljske ljubavi, pored bonace, javlja se i "Škura bura, snažna i prijeteća", koja poput neizbježne kulise prati životnu dramu protagonista, primjerice dramatičan opis ribanja na Badnje jutro i borba sa snažnom sabljarkom, kao uvertira u tragičan tijek događanja i smrt Franine voljene.
Na razini makrostrukture, knjiga se sastoji od dva bitno različita dijela: "Barkarijol" i "Nepročitana pisma". Pisma se javljaju kao motiv već u prvom dijelu, gdje ih pisac najavljuje kroz lik poštara Jose, koji svojim otočanima donosi "pisma i pošiljke iz raznih krajeva svijeta. Mirisava pisma puna tajni, nostalgije i priča. Pisma natopljena suzama i nečujnim uzdasima." i kasnije kad barkarijol Frane sprema zarađeni novac "u drvenu kutijicu u kojoj su svezana odmarala neotvorena pisma s markama i pečatima nekih dalekih država". I ovdje, preko nezaobilaznih mirisa autor gradi kontrast: umjesto prepoznatljivih mirisa Raba, Markova su pisma mirisala "snažnim parfemima, mirisima unajmljenih soba, restorana i bistroa.“
U prvom dijelu prikazan je svijet, način života i sustav vrijednosti koji današnji čitatelj još uvijek može percipirati, ali koji neizbježno blijedi. Glavni lik drugoga dijela, Franin sin Marko, više ne pripada tom svijetu: napustivši rodno mjesto, preuzeo je novi način života. On je slikar koji se s vremena na vrijeme javlja ocu iz Venecije i Pariza i piše mu o svojim doživljajima, susretima, izložbi, ali i o svojoj unutarnjoj borbi, beskrajnoj tuzi, nostalgiji i ljubavi prema ocu i žudnja za pomirenjem. Tu je generacijsku razliku pisac dodatno naglasio promjenom stila, odnosno epistolarnom formom, koja bolje odgovara Markovom ubrzanijem ritmu življenja, u kojem nema vremena za pripovijedanje, tek za pokoju kartolinu i kratko pismo. Epistolarni stil omogućuje piscu izravno, otvoreno, iskreno izricanje osjećaja, u prvom licu, bez zadrške.
Na razini mikrostrukture djela, literarnost je postignuta stilskim sredstvima : brojnim epitetima, onomatopejama, personifikacijama, kontrastima i nadasve metaforama.
Pored života barkarijola, kao rijetke obiteljske tradicije, posebice je vrijedan živopisni opis gostoljubivosti i predanosti radu žitelja Raba, gdje je tradicija bavljenja organiziranim turizmom stara 120 godina. S posebnom pažnjom opisani su i topli, humani međuljudski odnosi domaćih ljudi, puni razumijevanja i pomaganja: "Furešti će poć, a mi domaći moramo pazit jedan na drugoga." Osobit je naglasak na blagosti i dobronamjernosti domaćeg čovjeka, utjelovljenog u Frani, čiji su optimizam i radost življenja uvijek nadahnuti iskrenom vjerom . Osim glasnih i tihih Franinih molitava, susrećemo ovdje sličice svetaca, malo drveno raspelo i osušenu grančicu blagoslovljene masline.

Knjiga je bogato ukrašena ilustracijama. Izrađeni inicijal u naslovu podsjeća nas na tradiciju ukrašavanja rukopisa minijaturama . Rođeni rabljanin bio je fra Bernardin, koji je 14. st. iluminirao kodeks u franjevačkom samostanu u Kamporu na otoku Rabu (Stipčević, 2004, 106). Kolika je važnost na početcima povijesti knjige pridavana oslikavanju, potvrđuje podatak, kako je istražio Aleksandar Stipčević, da je arhiđakon Antun Galzinja iz Raba 1445. godine oporučno ostavio 60 dukata za ukrašavanje antifonara. „Taj je antifonar napisao bilježnik biskupske kurije u Rabu, no Galzinja nije ostavio novac njemu, već minijaturistu da ga slikama ukrasi“ (Stipčević, 2004, 115).

Rječnik Manje poznatih riječi na kraju knjige za bolje razumijevanje čakavštine otoka Raba, svjedoči da je ovo djelo ujedno i dragocjena jezična riznica.
Zaključno, "Obale" su rezultat autorove želje da ispripovijeda priču o ljudima i običajima, o načinu života i sustavu vrijednosti, koji se pomalo gubi. Dok se uživljavamo u svakidašnjicu barkarijola Frane i njegove Luce, saznajemo o domaćima i fureštima, o duhovnoj i kulturnoj baštini Raba, o ljepoti krajolika kojom je autor zadivljen. Odgovor na pitanje u kojoj su mjeri pojedini dijelovi fabule prožeti autobiografskim elementima, a što pripada imaginarnom svijetu umjetničke kreacije, prepuštam samom autoru. Nedvojbeno je rad nastao po modelu zbilje, a protkan je inspirativnim poetskim ugradbama.

Zoran Debelić podario nam je zanimljiv književni uradak prepun zvukova, boja i mirisa mora i priobalja, u kojem nas poziva da brodimo s Franom i Lucom kroz njihovu životnu priču, ali i da zabrodimo u svoju vlastitu unutrašnjost, da u ovom svijetu telekomunikacija, SMS poruka i elektronske pošte, nađemo vremena za obale oko nas i u nama samima.