Rođeni Rabljanin, naš je sugrađanin. Zoran Debelić je čovjek čiji ćemo osmjeh susresti na zadarskim ulicama ili ćemo ga zateći kako vrijedno i zaneseno kistom i bojama gradi prizore, priče, krajolike i cijele male svjetove prenoseći ih na papir i platno u svom malom ateljeu „Anima“ u srcu grada. On je čovjek uglađena i fina izgleda, skromne tjelesne konstitucije, ali zato izrazite unutarnje snage i životnosti. Zoran je svjetski putnik, poznavatelj različitih kultura i jezika svijeta, on je prosvjetar i pedagog, uspješan animator, informatičar i turistički vodič, ljubitelj drame i folklora, on je slikar…literat…On je jednostavno…svestran, uspješno svestran.

Njegovi „Zapisi s planine“ donose nam dašak prekrasnog i vječnog Velebita gdje se susreću svevremenosti i mir sa sveprožimajućim životom koji buja, neprekidnim kretanjem i cijelom paletom boja koje donose mijene godišnjih doba.

U ovom našem današnjem računalnom svijetu, svijetu interneta i brzine, različitih poslova, prometa i njegove zaglušujuće buke i stresa, kojekakvih rokova i utrke s vremenom, čovjek ostaje hendikepiran, ostaje slijep na ljepotu i ushit života koji se svakodnevno odvija tu, nadohvat ruke i pogleda, njemu pred očima. Čovjek se danas otuđio, zastranio od sebe samog.
Naš Zoran poput Zoranića koji prije više stoljeća odlazi u njedra ove mitske planine, Zoranić tražeći lijeka svojim ljubavnim jadima, a Zoran tražeći ljepotu da bi pronašao sebe.
Oduvijek su ljudi, stoljećima na različitim kontinentima, u različitim kulturama, prolazili svojevrsne inicijacje. Odlazili su u osamu, u prirodu, daleko od ljudi, da bi uronili duboko unutra, u sebe, da bi pronašli sebe, ono iskonsko i svijetlo, neokaljano, božansko…
Mnogi odlaze u različite krajeve svijeta, željni i gladni pustolovine, nečeg drukčijeg i novog, ali uvijek i iznova tražeći smisao, odgovore na ona ista i vječna pitanja „Tko smo zapravo? Zašto smo tu? Kamo idemo?“
I Zoran je prošao svijet, štošta vidio i naučio pa se vratio nazad, na svoje i u svoje i tu potražio i našao na mjestu koje je oduvijek bilo tu i strpljivo čekalo, planini koja je bila, jest i bit će.
Zoran je prigrlio planinu ,a ona ga je privinula na svoja njedra.Za njega ona je živa, doista živa i maksimalno personificirana. Ona je djevojka i nevjesta, učiteljica i majka. „Zapisi s planine“ imaju izraženu duhovnu, meditativnu i spiritualnu notu, jasnu upućenost na čovjeka i život, njegovo unutarnje iskustvo, spoznaju samoga sebe i njegovu spiritualnu povezanost s Bogom. To su i temeljne oznake autorova pristupa životu i svijetu.

„Moji odlasci u planinu nisu samo znatiželja jednog otočanina, već povratak u neko zaboravljeno biće koje se sada naglo probudilo. Nisam ni slutio da ću kad popijem vode iz tog vrela, ostati začaran i htjeti piti iz njega sve češće zaranjajući u njegove dubine tražeći Izvor.“ -kaže autor o svojim prvim odlascima .
Odlazak u planinu potaknuo je posebna i drukčija čuvstva. Tko god da je planinario s njim imao je priliku upoznati jednog drukčijeg Zorana, čovjeka koji na neki neobičan svetofranjevski način osjeća prirodu i život oko sebe, uspostavlja neposrednu komunikaciju s njim, pozdravlja ptice i leptire, različite biljke, cvjetove i stabla.
Boravak u planini kod njega izaziva transcendenciju, on se ponovno rađa i upoznaje sebe iskonskog i čišćeg. Takva iskustva nježna i snažna, nezaboravna i za posljedicu imaju značajno istančaniji senzibilitet i promjenu stavova o životu i tekućim problemima. On ih ovako opisuje : „ Nestajem da bih se stopio s krajolikom. Nema me, a opet sam posvuda. Sve je u jednom i jedno je u svemu… „ ili na drugom mjestu progovara o sličnom iskustvu : „Iz dubine planine stizali su šumovi koji su se isprepletali s mojim otkucajima srca. Osjećao sam svoje tijelo punoćom kakvu davno nisam iskusio. Moj duh je hvatao duh planine..“
Autor je doživio neku vrstu bezbolne smrti, umiranja onog starog i tvrdog ,nesenzibilnog i krutog dijela sebe da bi se nanovo rodio drukčiji, puniji, bogatiji i ljepši. „Boravak u planini oslobađa potisnute situacije i razvezuje zamršene čvorove što ih je život zapleo u nama. Sve se nekako dovodi u sklad. Sve postaje jasnije i razgovjetnije. …
Nestajem da bih se ponovo rodio, osvježen i potpuniji… U svakom sam kamenu, biljci, ptici, povjetarcu… Nestajao sam postajući nov, nevino nov…“

Darovi kojima nas daruje planina veliki su, oni ulaze u nas, prožimaju nas i mijenjaju. Zoran je to prigrlio s radošću , otvorena srca i duše i s velikom zahvalnošću. Dio toga prenosi nam i kroz sljedeće rečenice : „ U planini tijelo očvrsne, teret života upija zemlja i sva čula zažive. Prijateljstvo osnaži i čovjek postaje skromniji i iskreniji. Ljudi se zbliže i riječi zamijeni mir, a vrline kojih čovjek nije ni svjestan, ozare lice planinara. „

Pozivam sve znatiželjne kao i sve one koji se ne boje staza i planine da se prepuste Zoranovoj prozi, riječima koje će nas povesti stazama Velebita, stazama duše.

Ivica Ušljebrka, prof.

U Zadru, 9. svibnja 2007.